Zaboravljena vinkovačka ratna pruga

Do 1991. godine vinkovački kolodvor bio je najvažnije i najveće željezničko čvorište, ne samo u bivšoj državi nego i na Balkanu. Prvi vlak je u Vinkovce službeno stigao 23. studenog 1878. godine. Prometovao je na relaciji Dalj – Vinkovci – Slavonski Brod. Od tada pa do 1910. godine, razgranato je 6 željezničkih pravaca prema Zagrebu, Županji, Brčkom, Beogradu, Vukovaru i Osijeku.

Od početka tranzitnog kolodvora, odmah podno nadvožnjaka zapadne obilaznice grada Vinkovaca, pa do završetka kod podvožnjaka prema Nuštru, dužina kolodvora je veća od 5 kilometara.

Važnost čvorišta je za gospodarstvo Vinkovaca prije Domovinskog rata bila ogromna. Osim što je na vinkovačkom čvorištu sa pristupnim prugama bilo zaposleno oko 3600 zaposlenika koji su sa svojim obiteljima živjeli u Vinkovcima i okolici, pruge su pružale usluge gospodarstvu u okolici kao i tranzitu ljudi, koji je bio izrazito gust, te je po podacima, do Domovinskog rata dnevno prolazilo preko 50 000 ljudi i 5 000 teretnih vagona

Tijekom 2. svjetskog rata, vinkovački kolodvor koji je njemačkom snagama bio glavni tranzitni centar za okupiranu Grčku, pa je kao važan strateški cilj bio na meti savezničkom bombardiranju iz zraka u nekoliko navrata, pri čemu je i sam grad bio posredno bombardiran.

Nakon završetka rata 1945. god., a vidjevši kakav zastoj u željezničkom prometu bi mogao biti u slučaju novog ratnog sukoba koji je prijetio zbog Titovog neslaganja sa Staljinom , u tajnosti je naloženo da se izgradi željeznički obilazni pravaca oko vinkovačkog čvorišta za pravac zapad – istok.

Tako je u razdoblju od 1945. do 1948. god. izgrađena takozvana „ratna pruga“ koja je na zapadu započinjala na izlasku iz mjesta Ivankovo (kod „Pičkovca“) te je išla sjeverno preko ceste Ivankovo – Vinkovci podno voćnjaka „Borinci“, skretala na istog i presijecala cestu Jarmina – Vinkovci, pa prolazila iznad naselja Borinci, gdje se nalazi jedini i danas vidljivi trag pruge – željeznički nadvožnjak i dio nasipa, da bi potom prolazila kroz voćnjak „Borinci“ i presijecala prugu Osijek – Vinkovci te dalje prema polj. farmi „Žankovac“ koja je za vrijeme 2. svjetskog rata bila privremena ratna stanica Vinkovaca za transportni promet, spajala se nakratko na prugu Vinkovci – Vukovar, te uz najsjevernije kuće Vinkovaca, prolazila pored sadašnjeg jezera „Bajer“ te se spajala sa prugom Zagreb – Beograd ispred pružnog prijelaza u Maloj Bosni.

Namjena pruge je bila korištenje u slučaju onesposobljavanja vinkovačkog željezničkog čvorišta uslijed rata i kao takva nikada nije bila u službenoj funkciji, a sami spojevi – skretnice, sa „živim“ željezničkim pravcima nisu bili izgrađeni već samo pripremljeni uz pruge. Kako na sreću nije došlo do sukoba sa SSSR-om, pruga je tijekom godina zapuštena i prepuštena prirodi. Dijelovi pružnog pravca poslužili su kao makadamske ceste, neki su i asfaltirani (dio kroz voćnjak „Borince“ i kod Male Bosne), a dio je gusta šikara (od ceste Jarmina – Vinkovci pa do betonske ceste u voćnjaku „Borinci“ i  od kraja te ceste do „Žankovca“).

Trasa pruge i danas se nadzire i na topografskim kartama kao i na satelitskim snimkama.