…ipak ih je po Cibalae šetalo njih 5!
(u prošloj objavi “Kratka priča o 4 cara” nismo dobro pohvatali sve te rimske careve koji su bili u Cibalae… 🙂
„In hoc signo vinces“ (“u ovom ćeš znaku pobijediti“), poznato?
E pa taj tip, prvi i najslavniji u ovoj priči Konstantin I. Veliki (lat. Flavius Valerius Aurelius Constantinus), kojem su se po legendi u viziji te riječi ukazale iznad križa, jednu od, za nas kršćane, odlučujućih bitaka, izvojevao je 314. god. ispred Cibalae!
Točnije, tu negdje na potezu između obronaka Borinaca i Vinkovaca! I to protiv drugog cara Rimskog carstva, Licinija.
Iako to nije finalni sukob njih dvojice, to je bila bitka koja je pokrenula pobjednički niz koji je završio 324. god. porazom Licinija, protivnika kršćanstva.
Naime, da je Konstantin izgubio u svojim ratnim pohodima protiv Licinija, pitanje je da li bi kršćanstvo kasnije postalo privilegirana, a kasnije i jedina vjera u Rimskom Carstvu.
Car Licinije (lat. Vaerius Licinianus Licinius), drugi car koji je posjetio Cibalae, Konstantinov šogor, i u ovom slučaju gubitnik kod Cibalae, bio je samovladar istočnog dijela Rimskog carstva.
Poznat je po tome da je prije sukoba sa Konstantinom, zajedno sa njim bio suvladar Carstva, a zajedno su i izdali Milanski edikt (313. god.) kojim su kršćanstvo proglasili ravnopravnom rimskoj vjeri. Kasnije su se njihovi odnosi pogoršali, pa se sukobio sa Konstantinom, prvo kod Cibalae 314. god. a kasnije ga je, nakon 10 godina uzmaka i progona kršćana, to stajalo i glave.
Treći car, sin Konstantina I. Velikog, Konstancije II (lat. Flavius Julius Constantius), ne samo da je posjetio Cibalae, već se 351. godine, poslije jednog sukoba sa protucarem Magnecijem, konkurentom za carsko prijestolje i koji je pustošio oko Siscije (Siska), povukao u Cibalae gdje je sagradio utvrđen logor koji se Magnencije nije usudio napasti.
28. rujna 351. godine, kada je Magnencije sa vojskom krenuo osvojiti Mursu (Osijek), Konstancije je sa svojom vojskom krenuo pomoći Mursi gdje su se vojske sukobile i gdje je Konstancije odnio pobjedu.
Četvrti car, rođeni Cibaliaš, Valentinian I. (lat. Flavius Valentinianus), Panonac po rasi, kršćanin Nicejac po vjeroispovjesti (vjerovao u Sveto Trojstvo), rođen 321. godine, a izabran za cara Rimskog carstva 364. godine u Niceji (Turska). Bio je veliki poklonik kršćanstva, i po nekim podacima, jedan od najomiljenijih careva nakon Trajana. Slovio je i kao jedan od posljednjih velikih careva zapadnog Carstva, čije granice je uspješno branio sve do smrti. Umro je 375. god. u Brigetiu (sada Szöny u Mađarskoj).
I peti car, također rođeni Cibaliaš, Valens, (lat. Flavius Julius Valens) , rođen 328. godine, mlađi Valentinijanov brat, koji ga je 28. ožujka 364. god. proglasio suvladarom za istočni dio Carstva s prijestolnicom u Konstantinopolu (koju je osnovao onaj prvi iz naše priče).
Na žalost, ta je podjela značila i početak stalne podjele istočnog i zapadnog rimskog carstva, i čije posljedice i danas osjetimo u ovim graničnim krajevima katoličanstva.
On je bio kršćanin Arijanac (nije priznavao Sveto Trojstvo). I ljubitelj piva. I slabijeg karaktera od brata. Izgubio je život u bitki kod Hadrijanopola (Turska) 09. kolovoza 378. godine u kojoj su Goti uvjerljivo porazili rimsku vojsku i poslije koje su Goti sve ozbiljnije prodirali u Rimsko carstvo.
I tako, nekada davno, ne 2 nego 5 zanimljivih careva Rimskog Carstva šetkali su se po našem tlu, od čega su 2 vrlo značajna, jedan je promijenio svjetsku povijest prihvaćanjem kršćanstva, a drugi oslabio Carstvo lošom politikom i izgubljenom bitkom protiv Gota…
i odnekud mi dobili ideju za naš grb…