Damavand, Iran, planinarenje od 24. 7. do 3. 8. 2023. godine
Dogovor star pune 4 godine iz planinarskog doma na Kredarici na Triglavu ostvaren je ovo ljeto. Dr Shahrdad Sharabiani, Iranac s novosadskom adresom, licencirani planinarski vodič, organizirao je planinarenje na najviši vrh Irana, ujedno i najviši vulkan u Aziji Damavand, 5610 mnv smješten u gorju Alborz u iranskoj pokrajini Mazandaran.
Samo putovanje u Iran prilično je komplicirano radi toga jer Iran zemlja pod sankcijama pune 43 godine od strane velike većine zapadnih zemalja. Stoga je za odobrenje vize potrebno garantno pismo koje nam je osigurao naš vodič Shahrdad Sharabiani kojeg svi zovemo Sheki! Viza je tek prva u nizu specifičnosti na koje smo se morali dobro pripremiti budući je Iran država u kojoj vlada muslimanski fundamentalizam vidljiv doista na svakom koraku. Pa tako, u Iranu nema interneta koji mi koristimo, također nije moguće ni korištenje kreditnih kartica, valuta plaćanja je toman, a kako je inflacija svakodnevna i velika, mijenjanje novaca u bankama nije preporučljivo radi slabijeg tečaja nego „na ulici“. S druge strane, mijenjanje novaca na ulici uvijek nosi i druge rizike. Stoga je naš vodič Sheki u dogovoru sa svakim od nas unaprijed za sve nas osigurao određenu količinu tomana. U mom slučaju, to je bilo 200 EUR za koje sam doslovce dobila snop novčanica tomana, što novih što starih koji nisu mogli stati ni u jedan novčanik. Svi smo ih nosili u našim priručnim torbicama i brojali izravno iz kuverte. Plava novčanica od 100 tisuća tomana je cca 2 EUR. Tamo se doslovce troše milijuni!!!
Stare novčanice na kojima se nalazi Ajatolah Homeini koristili smo samo za plaćanje vode, jer su gotovo bezvrijedne kad ih se preračuna u EUR.
Nadalje, ženski dio naše male ekspedicije koja je brojala 4 planinarke i 8 planinara trebala se pripremiti i za poštivanje Šerijatskih zakona po pitanju odijevanja i ponašanja. Kratke hlače nisu uopće dopuštene ni za koga. Tu prestaju ograničenja za muškarce, dok žene obavezno moraju imati pokrivenu glavu odnosno kosu maramom ili šalom, obavezne su duge i široke nogavice, rukavi preko lakta i široka odjeća koje ne otkriva ženske atribute. To pravilo vrijedi i za kupanje u moru i za temperature koje su u gradovima iznosile blizu 40°C.
Naš vodič pripremio je opširan popis opreme potrebne za uspon, osigurao je vize, avionske karte i mjesto okupljanja grupe bilo je na aerodromu u Beogradu. Letjeli smo u Istambul na novi aerodrom, jedan od najvećih na svijetu gdje smo imali „rupu“ od 8 sati do leta za Teheran, od ponoći do jutra. U jutro smo krenuli prema Teheranu, s jasnim upozorenje da već pri izlasku iz aviona moramo imati pokrivene glave i pridržavati se pravila.
Tu nas je dočekao Sheki, glavna poveznica među nama. Nas 12 Sheki je okupio iz 5 država u okruženju: Marijan i Rade iz Kumanova (Makedonija), Maja i Vito iz Podgorice (Crne Gora), Mustafa iz Sarajeva (Bosna i Hercegovina), Vesna, Miroslav i Dejan iz Novog Sada, Kristina i Bojan iz Aranđelovca , Danilo iz Sremske Mitrovice (Srbija) i ja iz Vinkovaca (Hrvatska)!
Minibusom smo krenuli prema Damavandu. Uz put smo posjetili Mauzolej ajatolaha Homeinija i njegove obitelji, vođe islamske revolucije u Iranu 1979.god. od kada u zemlji vlada islamski fundamentalizam i država je pod sankcijama zapada. Velebno zdanje izgrađeno poslije njegove smrti 1989.god., kompleks od 20 četvornih km koji se još gradi gdje je Homeinijevo počivalište optočeno je čistim zlatom. Za to zdanje potrošeno je 2 mlrd dolara.
Potom smo navratili u trgovački centar u Poluru, gradu u podnožju Damavanda. Tu smo prvi puta osjetili da se nalazimo u zemlji čiji jezik, pismo, brojeve, valutu ne razumijemo, te ne uspijevamo dešifrirati ni proizvode na policama. Umorni od neprospavane noći u Istambulu, tumarali smo po samoposluzi, vukli Shekija za rukav i ispitivali se međusobno tko je što uspio naći. To je bila posljednja mogućnost za kupnju prije uspona i boravka na planini koje će potrajati ukupno 4 dana i isto toliko noći. Prvu noć spavali smo u Poluru u planinarskom domu gdje je i sjedište planinarskog saveza pokrajine Mazandaran i prvi bazni kamp za uspon na Damavand na nadmorskoj visini 2000 m. Tu smo obvezni platiti 50 USD po osobi za ulaznicu u nacionalni park Damavand što je obvezno za sve strance. Sobe su za 6 osoba, 3 kreveta za kat, uobičajeno za domove, sanitarni čvor postoji u prizemlju objekta. Ujutro rano polazak na uspon, prethodno prepakiranje, nepotrebne stvari ostavljamo u domu pod ključem. Idemo s 2 ruksaka, veliki 55-litarski i manji 30-litarski. Džipovima odlazimo do Džamije, cca 1 sat vožnje po zavojitim cestama punih kamenja i konja, mula i mazgi u džipovima starim minimalno 50 godina s vozačima koji voze brzo kao da su na autoputu!
Kod džamije smo na 3000 mnv spremamo velike ruksake na prijevoz mazgama koje vode uglavnom Afganistaci, a mi krećemo s usponom do slijedećeg baznog kampa na 4200 mnv i planinarskog doma. Mučninu sam osjetila već nakon vožnje džipom, mislila sam zbog te vožnje, prašine, krivudavog puta, brzine … međutim, nije prestajala nego se samo povećavala sve do drugog baznog kampa. Penjali smo se planinarskom stazom dugom 6,5 km i prešli 1200 m visinske razlike za cca 6,5 sati hoda. Temperatura je padala s visinom. Od vrućine u Teheranu, svježine u Poluru do hladnoće koja nas je dočekala u drugom baznom kampu.
Smjestili smo u planinarskom domu u 2 od ukupno četiri 6-krevetne sobe, s metalnim krevetima i tankim plastičnim prostirkama u prizemlju. Na katu je spavaonica za 140 osoba. Ima struje i ima zajednička prostorija u kojoj se može kupiti topla u čaši i hladna voda u boci, juha, pečena jaja, keksi, coca-cola koje ima svugdje, pakirana u limenci i izgleda kao original! Ali po okusu nije!
Sanitarni čvor postoji na oko 50-60 m od doma uzbrdo, bez vode, samo su ispred 3 vanjske slavine iz kojih izlazi voda s planine, a namijenjene su i za ljude i stoku, jer tu se napajaju i tovarne mazge Svaki odlazak do toaleta je prava avantura, osobito noću. Tradicionalni iranski toalet je standard i u ovom slučaju je bez tekuće vode, razumljivo, jer smo ipak na 4200 mnv! U grupi se prepričava iskustvo s Ararata u Turskoj na kojem je dom na sličnoj nadmorskoj visini, ali bez ikakvog toaleta.
Smjestili smo se u sobe iznenađeni općom gužvom koja tu vlada. Dom je bio doslovce krcat planinarima, sve Iranke i Iranci, nema stranaca! Oko doma preko stotinu šatora.
Noći su vrlo hladne i dom je tada krcat ljudima koji spavaju posvuda. Komešanje je neprekidno, jer noću se kreće na završni uspon. Mi smo svi bili u krevetima već u 18h, smoždeni od uspona, visine, umora. Svi su se osjećali loše, s glavoboljom i slabo su spavali. Sutra smo se penjali do Ledenog vodopada, aklimatizacijske točke na 4800 mnv gdje smo proveli cca 2 h i vratili se natrag u dom. Osjećala sam se izrazito loše. Uspon je bio polagan, korak na korak, vrlo strm i naporan, jer je zrak jako rijedak. Damavand je planina koja ne pruža užitak promatranja krajolika, vrlo je surova, kamenje, izrazito puno prašine, nema nikakvog raslinja nakon 3000 mnv. Planinarskih staza ima dovoljno, ni jedna nije označena, jer utjecaj atmosferskih prilika koji je ovdje snažan raznese sve. Imali smo sreću s vremenom. Pet dana prije našeg dolaska padao je snijeg i Sheki nam je poslao poruku da pripremimo dereze s kojima pola ekipe, uključujući i mene, nema nikakvog iskustva niti ih uopće posjeduje. Nakon dva dana javio nam je da ćemo moći proći i bez dereza. Doista je tako i bilo. Damavand je bio gostoljubiv prema nama, kako je rekao Sheki i pružio nam je dobrodošlicu sunčanim vremenom. U tri dana boravka na planini, treći dan su se navukli oblaci velikom brzinom i počeo je padati snijeg, na sreću, ta nepogoda je brzo prošla i mi se smo se sutra sigurno spustili po lijepom vremenu idealnom za fotografiranje. Fascinira koliko je Damavand bio pun planinara. Irancima je sveta planina, a kako općenito puno planinare, Damavand za svakog planinara u Iranu ima posebno mjesto.
Vratili smo se u dom. Ujutro je završni uspon. Neki su se oporavili, meni je i dalje loše, ne mogu ništa jesti drugi dan. Najgore od svega što ne mogu ni spavati. Ustajemo u 2,30h, u 3,30h krećemo u zimskoj odjeći, po potpunom mraku opremljeni čeonim lampama. Idu 4 iranska vodiča uz Shekija koji se penje 9. put na Damavand i ima dobrih, ali i loših iskustava. Prošle godine im se dogodio prijelom noge kod jednog od planinara i nosili su ga nazad do doma što je ekstremno naporno na tim visinama. I dalje se osjećam neizdrživo loše i u dogovoru sa Shekijem odlučujem se za povratak u dom dok je to još bilo moguće.
Zaleđeni vodopad Yakhi je najviša točka koju sam dosegnula.
Trebalo je još proći Sumporno brdo i konačni uspon do vrha. Grupa od 9 planinara se popela do vrha, svi su potrošili kisik koji su nosili u ruksacima i ocijenili su težinu uspona 9/10. Danilo koji se popeo na desetke vrhova preko četiri tisuće metara, priča da mu je jedino uspon na najviši kavkaski vrh Elbrus (5642 mnv) bio teži, jer su temperature bile oko – 25°C. Uspon na Damavand nije tehnički zahtjevan, strmina je ozbiljna, duga i naporna, ali ekstremnost je zbog sumpora i inače rijetkog zraka, što je strašna kombinacija. Zbog toga, Damavand se ubraja u opasne planine.
I dalje sam loše, bez apetita, s glavoboljom, mučninom, nesanicom. Treća besana noć u domu. Ujutro polazak u 9h. Veliki ruksaci na mazge, mali na leđa. Tu svjedočimo kako Afganistanac koji treba sve naše ruksake odnijeti do točke gdje stoje mazge, nekih 50-tak metara niz brzo kroz kamenje, želi to učiniti u jednom potezu, odjednom uz pomoć kolege sve povezane stavlja na leđa, nevjerojatna težina, on sitne tjelesne građe, ali uporan, pada sa svim tim ruksacima, ponovo mu kolega to sve povezuje i spušta se do mazgi, uz naš pljesak i financijsku nagradu! Strašno! Mlad je, ali sitan je, na nogama platnene cipele!
Silazak traje oko 5,5 sati do džamije i onda se nagrađujemo hladnom coca-colom. Ponovo avantura s vožnjom džipovima. U prvom baznom kampu nas čeka čista odjeća i tuš za kojim svi čeznemo. I priznanja za sve koji su se uspješno popeli na Damavand.
Tu je već i naš mini bus kojim putujemo do Kaspijskog mora u grad Fereydunkenar. Smještaj tik uz dugačku i široku pješčanu plažu i odmah večernje kupanje u toplom moru. Smještaj je u apartmanima s kupaonicama! Kreveti sa čistim plahtama i jastucima! Sheki i dvoje iranskih vodiča koji su cijelo vrijeme s nama organiziraju druženje na krovu susjedne kuće, iznad 3.kata uz voće i armensku lozu, što je zabranjeno …ali sve što je zabranjeno sladak je užitak. Odlično druženje cijele grupe, puno humora i smijeha obilježilo je tu večer. Svi su se naspavali, ujutro smo zajedno doručkovali i odličnog raspoloženja otišli na more uživati u valovima. Doživljaj kupanja u kompletnoj odjeći u Kaspijskom moru na 0 mnv je nezaboravan doživljaj! Valovi su izrazito veliki i snažni što nam je svima iznenađenje.
Odlazimo u Teheran gdje ćemo biti 2 dana. Putovanje se značajno odužilo, jer je odron zatrpao autoput kojim smo trebali stići za 5 sati, ovako nam je putovanje do Teherana potrajalo do kasne večeri. Nas troje smo se odlučili prije spavanja prošetati gradom. Teheran je grad sa više od 14 milijuna stanovnika, jako je dobro povezan podzemnom željeznicom, čija linija vodi i do aerodroma udaljenog 130 km od grada. Iran je velikim dijelom planinska zemlja, Teheran je na prosječnoj visini 1200 mnv, ali raspon je od 1000 do čak 1800 mnv ovisno o dijelu grada. Jedan je od 10 svjetskih gradova smještenih na najvišim nadmorskim visinama. U slijedeća dva dana posjetili smo ključne točke: Golestansku palaču, Azadi Tower, Toranj Milad fascinirani bogatom poviješću i kulturom. Sheki je posebno zanimljiv vodič, jer ima bogato osobno iskustvo, jer je Teheran grad u kojem se rodio i odrastao u visoko pozicioniranoj obitelji u doba cara Reze Pahlavija.
Nakon dva zanimljiva dana u Teheranu odlazimo noćnom vožnjom u Isfahan. Taj prekrasan grad nas je oduševio. Grad ima oko 7 milijuna stanovnika, 16 godina nije pala kiša, a grad je savršeno čist i uređen, prepun zelenila i parkova. Naš hotel na odličnoj lokaciji u povijesnom središtu. Najvažnija atrakcija je Trg Naqsh-e Jahanu (Slika Svijeta), sada Trg Imama Homeinija, dimenzija 500 x 160 metara i smatra se jednim od najvećih na svijetu. Trg je sa sve četiri strane okružen građevinama: s južne strane džamijom šaha Abasa (Šahovom džamijom), s istoka džamijom šaha Lotf Allaha, sa zapada Abasovom palačom Ali Qapu, sa sjeverne strane ulazom u veliki bazar. Džamija šaha Abasa sa zapanjujućim arabesknim prepletima arhitektonsko je remek-djelo koje se nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske kulturne baštine. Na bazaru smo kupili suvenire, a ponuda je nevjerojatno bogata i zanimljiva. Dva dana u Isfahanu su bila vrhunac turističkog putovanja po Iranu.
Povratak je bio noćni, iz Teherana kojem je prethodilo druženje kod Shekija kod kuće gdje smo po iranskom običaju počašćeni voćem, sjemenkama, kolačima i hladnim pićima, dakako bezalkoholnim sukladno pravilima i običajima u Iranu. Noćno putovanje autobusom kroz pustinju je bio poseban doživljaj, uz put smo vidjeli samo naftna postrojenja, a na jedinom stajalištu na kojem smo kratko stali, nas je zapuhnuo snažan i vreli vjetar! Tu smo vidjeli plakat s fotografijom žene u burki (u crnom od glave do pete, vidi se jedino lice), začudo uz pars i s engleskim tekstom,“ Žena u burki je poput bisera u školjki“!
Iranci su jako srdačni i gostoljubivi, stranaca je malo, pa su im posebno zanimljivi. Interesiraju se odakle smo, žele se fotografirati s vama. Puno puta sam na to pristajala, uvijek su to bile žene. Muškarci se drže na odstojanju, jer je to tako u njihovoj kulturi. Za naše prilike sve je jeftino, ručkovi, večere sa svim prilozima i pićima koja smo pili iznosili je 6-9 EUR-a. Nismo se ni u jednom trenutku osjećali nesigurno na ulicama.
Iranci mjesečno zarađuju 400-600 EUR, što se čini malo, ali s druge strane, energija je gotovo besplatna, primjerice teško je i izračunati koliko košta lista dizela, jer 173 litre dizel goriva plate 1 EUR, a benzina 50 litara. Država je pod sankcijama, pa su stoga razvili vlastite proizvodnje svega, jer puno toga ne mogu uvoziti. Na cestama je jako puno automobila, čudnih i nama nepoznatih marki sa zavjesama na prozorima po šerijatskim zakonima.
Na bazaru u Isfahanu susrela sam mladića koji je nabrojao cijelu hrvatsku nogometnu reprezentaciju koju obožava i životna mu je želja, jednog dana, doći u Zadar, jer je Luka Modrić iz Zadra. Naši nogometni treneri koji su vodili iransku nogometnu reprezentaciju su jako popularni u Iranu i često puta su ih spominjali kad sam rekla da sam iz Hrvatske.
Iranci su izrazito ponosni na svoju povijest i kulturu. Iranke su jako lijepe i uvijek dotjerane i potpuno sređene kao za večernji izlazak i takve smo ih susretali i na planini i u jutro i u večer. Uočila sam također da su među Irankama jako popularne estetske operacije, prćasti nosići, velike usne, podignute jagodice i to u takvom broju da je to nemoguće ne primijetiti.
Iran je susret s drugačijom kulturom, arhitekturom, gastronomijom, ljudima. Drago mi je da sam imala priliku doživjeti ga ovako „iz blizine“ zahvaljujući našem vodiču Shekiju koji nas je vodio po svojoj domovini. Osim toga, ekipa je bila istodobno vrlo heterogena i vrlo homogena, a Damavand, za Irance sveta planina posebnog značenja, nas je nepovratno zbližio i povezao.
Krunoslava Baumschabel Banić
